pozitivizam (njem. Positivismus), smjer u filozofiji i teoriji znanosti. Razvio se u ranom XIX. st., a njegovi se začetci vezuju uz ime A. Comtea. Značaj pozitivizma vidljiv je u tome što velik dio znanstvenika koji eksplicitno odbacuje (neke) njegove postulate, u praksi ih prihvaća kao implicitne pretpostavke na kojima se njihova djelatnost zasniva. Jedan je od osnovnih postulata pozitivizma jedinstvo znanosti. Nema razlika između prirodne i društv. stvarnosti jer i jednom i drugom upravljaju zakonitosti, a svrha je znanosti njihovo otkrivanje. Ljudsko ponašanje i društv. akcija mogu se objasniti otkrivanjem njihovih uzroka na isti način na koji i svaki prirodni fenomen ima svoje uzroke. Pretpostavka o jedinstvu prirodnog i društvenog, a time i o principijelnom jedinstvu prirodnih i društv. znanosti jedna je od najžešće osporavanih pozitivističkih pretpostavki. Paradigmu pozitivističke analize u sociologiji predstavlja djelo É. Durkheima, koji je razvio tezu da je društvo kauzalna sila koja prethodi pojedinačnoj volji i koja ju objašnjava. Drugi je postulat pozitivizma jasno razlikovanje znanstvenih od neznanstvenih (metafizičkih, filozofskih, teoloških, vrijednosnih) tvrdnji. Načelo koje razdvaja ta dva područja, znanstveno i neznanstveno, proizlazi iz definicije znanstv. tvrdnji kao onih koje mogu biti iskustveno potvrđene ili opovrgnute. To se načelo u filozofiji logičkoga pozitivizma naziva načelom verifikacije. Tvrdnje kao što su: tiskanje novca od strane države obezvrjeđuje novac (tj. proizvodi inflaciju), ili vanjska prijetnja nekoj skupini povećava njezinu unutarnju koheziju, empirijske su tvrdnje koje se mogu verificirati kao istinite ili lažne. S druge strane, etičke tvrdnje o tome što je dobro ili loše ne mogu biti provjerene kao istinite ili lažne, jer se koncepti dobrog i lošega ne mogu podvrgnuti empirijskomu testu. Shvaćanja unutar pozitivizma o tome koji je najbolji način empirijske verifikacije tvrdnji kao istinitih ili lažnih također su se mijenjala. Logički pozitivisti isticali su indukciju kao najbolju strategiju. Taj je oblik zaključivanja prvi zagovarao J. S. Mill, a dalje se javlja u radu R. Carnapa Logično utemeljenje vjerojatnosti (1950), koji predstavlja zaokruženu logiku zasnovanu na indukciji. Moderna pozitivistička logika potvrđivanja ili opovrgavanja tvrdnji zasniva se na radu C. G. Hempela Funkcije općih zakona u povijesti (The Functions of General Laws in History, 1942), a dalje ju je razvio i popularizirao K. R. Popper, posebice u knjizi Pretpostavke i opovrgavanja: rast znanstvenoga znanja (Conjectures and Refutations: The Growth of Scientific Knowledge, 1963). Popper je razvio hipotetično-deduktivnu metodu s pomoću koje se iz pretpostavljenih zakona izvode hipoteze o stvarnosti, koje se zatim uspoređuju s iskustvom. Iskustvena evidencija ključna je za odbacivanje ili prihvaćanje pretpostavljenih univerzalnih zakona. Međutim, zakoni su samo privremeni, što znači da su uvijek otvoreni za promjenu, ali i za falsificiranje na temelju novog iskustva. Otvorenost znanosti znači upravo svijest da naše sadašnje znanje može biti opovrgnuto budućim saznanjima. Popper tako tvrdi da se filozofija znanosti bavi testiranjem zakona iz kojih izvodimo tvrdnje o stvarnosti ili hipoteze, a način na koji smo do njih došli predmet je psihologije ili sociologije.
